O naslovu uz fotografiju - 4. dio

Kad naslov ima bitnu ulogu?

Promotrimo sad i onaj drugi slučaj, gdje naslov može bitno usmjeriti pažnju promatrača" promijeniti mu smjer misli ili osjećaje dok gleda sliku, ili samo pojačati (a i oslabiti!) djelovanje slike. Uzmimo tri primjera, tri poznate slike iz galerija, sliku Liu Shu-Chonga "Vrijeme i plima ne čekaju nikoga", sliku Paula Nathratha "Zov daljine" ("Fernweh") i sliku Erno Vadasa "Gol".

Uzmimo ovu posljednju. Tu je jedno djelo koje u svakom slučaju izvrsno djeluje već i bez poznavanja naslova. Spretno postavljena grupa djece, svježe ubrana iz života, prikaz pojedinih "sudionika" kao i čitava kompozicija tako su sjajni da smo, gledajući sliku, osupnuti njome, i prije nego si i postavimo pitanje kakva vrsta događaja se zapravo prikazuje. Da se radi o nadasve interesantnom događaju za dječake, koji se u različitim reakcijama odražava na licima dječaka, odmah je jasno. Pretpostavimo da i ne vidimo naslov - privučeni sjajnim oblikom slike, vlastitim deduktivnim sposobnostima tražit ćemo joj sadržaj. Zaključivat ćemo: grupa od osam dječaka u redovima jedni iznad drugih gleda neki događaj; lica izražavaju najjače sudjelovanje i proživljavanje bez daha i to u najrazličitijim oblicima - od mirnog zadovoljstva preko zapanjene srdžbe do vedre zluradosti i trijumfa u urlanju. Što ih je moglo tako zaokupiti? Očito neki sport, borba, jedna strana - druga strana. Očito neki vrhunac. I blizu smo zaključku: nogomet, postignut bod, gol! Vlastito doživljavanje slike dovelo nas je do zaključka i nama se smisleno sam nadao naslov "Gol". Stigli smo kuda nas je i autor svojim naslovom poveo, do te jedne jedine riječi.

Ne može se kod svake slike ovakvim analitičkim putem bezuvjetno doći do naslova, ali ovdje je naslov bio odlučujući faktor za pravo ocjenjivanje te posebne finoće kompozicije i prikaza. Nema sumnje da Vadasovu sliku, nakon što smo joj našli, ili pročitali naslov, još više cijenimo. I bez njega je slika sjajna, s naslovom je malo majstorsko djelo. Ova slika nije "uhvaćena" iz života, ona je postavljena. A njom je autor pokazao da je fotografija sposobna učiniti shvatljivim neki pojam koji leži u ideji, makar i izvan uzetog okvira slike: ne vidimo nikakvo sportsko igralište ni igrače niti vratara, i samo ovim tisućustrukim naličjem događaja prikazan je - i mi smo doživjeli - gol.

Slično, a opet drugačije je sa slikom Paula Nathratha. Na prvi pogled i još ne znajući naslov vidimo i pitamo se: zašto taj mali dječačić ima kraj sebe jedrilicu-igračku, a ne možda drveni mač, zašto svira na usnoj harmonici i zašto je njegov pogled zanesen, i usmjeren u daljinu; prostrani oblačni horizont, a mali sjedi na povišenoj balustradi. Vidimo padajuće linije, a s njima osjećamo kao da vode iz ograničenog prostora slike van u daljinu, u neku slobodu. Iz svih tih elemenata kompozicije pojavit će se u nama, možda i nesvjesno, smisao: zanesen je dalekim, zove ga sloboda - "Zov daljine". Shvatit ćemo tek sada, povedeni naslovom, dublje, pravo značenje slike, ne samo "sanjarskog dječačića na balustradi" Veselit ćemo se slici i drugačije je ocjenjivati kao izraz nesvjesne čežnje mladeži za nepoznatim svijetom koji zove. Istovremeno će i nas same zaokupiti, probuditi u nama to svojstveno, svakom poznato raspoloženje čežnje za svijetom i poslati našu maštu na istraživačka putovanja. Nije li to ideja slike?

Nije međutim svatko spreman i sposoban za takvu analizu, pogotovo u brzini i na prolazu. No naslov je tu, on i prolaznog promatrača upozori, upozori ga i on zapazi poruku. Bez nje bi je lako i previdio.

Promotrimo i treću spomenutu sliku, sliku kineskog autora "Vrijeme i plima ne čekaju nikoga ". Ta bi slika lako i kod pažljivijeg promatrača došla u opasnost da je ne shvati ili možda i krivo shvati. Jer ona u svojoj dubokoj simbolici i svojoj iz azijatskog shvaćanja rođenoj osnovnoj ideji dozvoljava različita značenja i ne bi zato bez naslova bila bez daljnjega shvatljiva. Tek naslov, koji sigurno u prijevodu ne daje pun smisao koji je autor u njega uložio, daje promatraču pravi smjer. Što zapravo vidimo? Izbrazdano lice čovjeka i strujanje vode, očito plimu i oseku. Tek naslov nas vodi: jednako tako kako je čovjeku malo moguće suprotstaviti se struji vode ili zadržati vrijeme plime i oseke, tako mu je isto malo moguće uteći od tijeka vremena i prolaznosti, vlastite prolaznosti. Vrijeme mu ruje bore po licu i na kraju ga odvodi u krilo vječnog bivanja i prolaženja. U osnovi radi se tu o dubokoj suprotnosti između ograničenog čovjekovog života i uvijek nanovog buđenja bezvremenske prirode koja prolazi tom slikom i govori iz svakog poteza. Upravo naslov nam kod te slike daje ključ za dublje razumijevanje autorove misli - misli o životu.

Vizualno prikazati apstraktni sadržaj - može li se bez naslova?

Nekad da, a nekad i ne. Izmučeno lice jednog radnika može i bez naslova predočiti "Iscrpljenost". Ali neće vjerojatno promatrača dovesti do misli "Iskorištavani", ako je to bila osnovna ideja autora (čak ni možda uz neke u prvi čas i neuočljive detalje unutar slike).

Poslužit ćemo se i ovdje primjerima. Primjerima prikaza posve apstraktnih pojmova. Prva: dvije vitke djevojačke noge na vršcima prstiju na jednom običnom stolcu. Na gornjem rubu slike za vidjeti je još trag kratke djevojačke suknjice. Najprije bi se čovjek mogao poveseliti pogledu na zgodne djevojačke noge, no to bi bilo sve. Tek naslov svrnuo je misli u sasvim drugom smjeru. Glasio je: "Znatiželja". Pa jasno zato se djevojka popela na stolac i tako istegnula! Kamo gleda? To uopće nije važno. To više nije sadržaj slike. Sadržaj je samo, općenito, znatiželja. Naslov uz tu sliku je uspjeli vic. Iz te se slike i naslova vidi kako se primjenom i najškrtijih sredstava upravo drastično konkretno može prikazati nešto tako apstraktno kao sto je znatiželja.

Drugi primjer, jedna slika također objavljena u jednom uglednom časopisu, svakako iz nešto ranijih vremena. Na slici hotelski hodnik s lijevo i desno mnogim numeriranim vratima. Pred jednima od njih na podu hodnika dva složna para novih cipela: jedan par čvrstih muških i dvije krhke, modne damske cipele. Slika hodnika u redu, ali što s njom? Tek naslov je dao smisao; "Bračno putovanje". Tek u tom času slika promatrača razveseli, on joj se smješka shvaćajući trenutak i promatrač se divi autoru i njegovom humoru. Da smo bili prepušteni vlastitoj snalažljivosti, moramo priznati, jedva da bi pronašli taj smisao i bio bi nam uskraćen najbolji, onaj duhoviti smisao ove fotografije.

Kad tek naslov iz slike čini djelo

Ili ovaj daljnji primjer. Poznati američki fotograf Dr. Max Thorek snimio je prije par godina jednu samu po sebi posve skromnu sliku, koja nije pokazivala drugo do jednu baru u koju ulaze jedna za drugom dvije patke. Premda je slika bila besprijekorna, bila bi zacijelo kod nekog natječaja ili izložbe odbijena s primjedbom "ništa naročito". Da, ali slika je imala naslov! Naslov je djelovao tako da je čovjek najprije naćulio uši, na što je bolje pogledao sliku i onda provalio u vedri smijeh. Odmah se sa slikom slagao. Slika je naime imala naslov: "Tata ide kud mama ide" ("Papa goes where mamma goes"). Tek sad se primijetio uspravni energični hod pačje dame i poslušno rezignirano capkanje strpljivog patka-supruga, kojega je dugogodišnja navika naučila podvrći se bez prigovora inicijativi djelotvornije supruge; sad se tek moglo veseliti finom vicu, kojim je autor bez oštrine i zagrižljivosti povukao paralelu iz životinjskog carstva k čovječanskom i pred nas s prijaznim humorom postavio zrcalo. Sad se slika ocjenjivala posve drugačije i slika je po stala jedna od najpoznatijih u svijetu.

U svim tim slučajevima vidimo značenje jednog pristalog naslova za cjelokupni dojam slike, odnosno upravo iskaz jedne ideje. Koliko bi manje djelovale te slike da su dobile suhoparne naslove: "Lijepe noge", "U hotelu" i "Patke na jezeru". Slike bi doduše bile iste, prikaz njihovih sadržaja isti, ali one s bezličnim naslovima ne bi učinile nikakav naročiti dojam. Tek pravi naslovi su im dali "duha", svakoj jedan poseban, novi smisao. Ni u jednom tom slučaju ne radi se o tomu da su te slike svojim naslovima "spašene", da su njihovi autori uspjeli slabim ili ništa ne kazujućim slikama tek naknadno ucijepiti neko značenje. Upravo suprotno. U prva dva slučaja autori su očito imali ideju koju su željeli prikazati, znatiželju i par koji je konačno zajedno, na bračnom putovanju. Drugačije je očito bilo s pačjim parom. Ovdje zacijelo nije bila ideja neposredni poticaj za stvaranje slike, nego je autoru, koji je vjerojatno imao češće priliku da promatra obje životinje, upalo u oči karakteristično njihovo ponašanje tako slično čovječjem.

Zaključak

Na kraju ovih razmatranja bih se još jednom osvrnuo na pojedinačne zaključke i za sebe utvrdio kao zaključak sljedeće.

Pitanje je bilo: "Imaju li naslovi uopće smisla i svrhe i u kojoj povezanosti stoje sa slikom?"

Odgovor:

Naslov uz sliku ima svoje opravdanje, smisao i svrhu kadgod autor osjeća da njime upotpunjuje djelo. U takvom slučaju treba između slike i naslova postojati unutarnji odnos s time da između jednoga i drugoga mora postojati unutarnja jedinstvenost umjetničkog iskaza. Naslov u takvoj ulozi ne smije biti općenit i prazan, nego u svojoj biti odgovarati idejnoj zamisli slike. On treba na bilo koji način poduprijeti ideju slike, čak i u kontrastnom smislu, ali i slika mora imati doseg ideje naslova.

Naslov treba u takvoj ulozi biti promatraču putokaz za njegovo razmišljanje ili osjećaj u smjeru ideje koju je autor želio iskazati slikom. S druge, strane naslov ne smije nešto obećavati što slika nije ispunila. Po svom govornom oblikovanju naslov mora biti u skladu sa stilom slike. Samo tamo gdje su jedno i drugo, slika i naslov, u skladu, nadopunjujući se međusobno, oni mogu predstavljati harmoničnu cjelinu i djelo može u toj cjelini biti umjetničko djelo.
Njihova uloga se može još izraziti i njihovim negativnim, krivim odnosom, jedan patetični naslov za kako god dobru običnu sliku djeluje upravo tako neprikladno kao i najsjajnija balska haljina na lijepoj ženi, koja ide u njoj na pučku zabavu na livadi.

Prethodni, treći dio teksta, nalazi se ovdje!